*For London. : )




Glupačo! Glupačo, glupačo, glupačo!

Hermiona Granger je sjedila na svom krevetu. Zapravo, ispravnije bi bilo reći – u svom krevetu. Znala je da je kasno, ali još nije ustala. Nije se mogla natjerati da napusti krevet – svijet koji je ležao van mekih i toplih pokrivača je bio previše stvaran. Zato se odlučila posvetiti svojim maštarijama, istim onima koje su učinile da probdije cijelu noć.

Istina je, nije baš mnogo spavala prošle noći. Harry joj je jednom rekao da previše razmišlja o stvarima, i tada je to odbacila kao glupost, ali sada se pokolebala u svom uvjerenju i napokon je počela vjerovati da je Harry možda doista bio u pravu.

Ovoga puta, nije ga mogla izbaciti iz glave.

I mrzila je to. Mrzila je to što je na jedan trenutak pomislila da se može izgubiti u tom svijetu sa njim; mrzila je to što mu je pokazala koliko je ranjiva; mrzila je to što je Harry naišao baš u onom trenutku kada se opustila i kada se počela osjećati sigurno; mrzila je i to, jer osjećati se sigurno uz Draca Malfoya nije nešto što Hermiona Granger čini; mrzila je sebe jer se nije suprotstavila Harryju; mrzila je sebe jer je skoro poljubila Draca Malfoya – opet, mrzila je sebe jer ga nije poljubila; mrzila je…

Nije više ni sama znala šta to mrzi, šta je to što je tjera da bude takva…

Mrzila je rat i Voldemorta i njegovu ambiciju koja je nepovratno pokrenula kotač sudbine koji je u svoj vrtlog uvukao i nju a zatim je ispljunuo kao da je najgore smeće, usput je ćušnuvši koji put nogom, kao da svi oni udarci koje joj je do tada zadao nisu bili dovoljni.

Mrzila je predrasude koje su se održale do današnjeg dana i koje su onemogućavale normalnu komunikaciju među ljudima. Ministarstvo je propovijedalo ukidanje normi „čistokrvnih“ i „bezjaka“ ali ljudi su i dalje tako mislili. I dok se svijest ljudi ne promjeni, neće biti ni trenutak bolje, i i dalje će u Hogwartsu na Slytherine ljudi gledati sa gađenjem, i dalje će neka djeca odbijati komunikaciju sa svima koji nemaju porijeklo kao i oni, i dalje će ta „sloga“ biti samo privid koji nekolicina pokušava sa mukom održati.

Mrzila je osobu koja ju je gledala u ogledalo svako jutro. Mrzila je taj prazan pogled koji ju je plašio, jer ga nije prepoznavala. Nije više mogla prepoznati samu sebe – kao da je ona prava Hermiona nestala negdje daleko, utonula u maglu i izgubila se, a na njeno mjesto je došla ova utvara koja samo izgleda kao ona, ali, nema njenu dušu, nije to ona… nije…

Dušu sam izgubila na onim stepenicama pred kućom kada mi se srce slomilo.

Mrzila je sve to; a opet, nije ništa mrzila. Nije ona imala kapacitet da mrzi toliko stvari, nije bila takva osoba. Pokušala je da mrzi, pokušala je da voli, u suštini pokušala je da osjeća … i nije uspjela.

Kao da su sva moja osjećanja i sve želje i sve nade nestale u magli koja me tad okružila i koja se uselila u mene u tom trenutku. Do današnjeg dana, ta magla nije izašla van, i svakim danom sve više postajem dio nje, dok ne postanem tako prozirna da me više nitko neće razaznati unutra, i izgubit ću se neprimjetno za sva vremena.

A On je budio tu iskuru u njoj. Sa njim je bilo drugačije – kao da je shvatao kroz šta je prošla, kao da je znao kakvi joj strahovi razdiru um noći, kao da je znao i osjećao onu prazninu koju je i ona nosila u sebi.

Ali njihov odnos nije bio primjeren.

Osjetila je bijes kako se diže kad se prisjetila Harryjevih riječi od prošle noći.

…“Hermiona to nije u redu, zašto se zbližavaš sa neprijateljem? Draco Malfoy je bivši Smrtonoša, što radiš s njim? Razumijem da ste Prefekti, i da se moraš preseliti s njim u posebne odaje, ali to ne znači da se trebaš družiti s njim! Sjeti se koliko te puta izvrijeđao samo zato što si bezjačkog porijekla, sjeti se što je njegov otac uradio, sjeti se kako te njegova rođena tetka mučila u njihovoj kući! Hermiona, to što se zbližavaš s nim nije primjereno!“

„Primjereno…“ prošaputala je tiho.

„Primjereno… ma tko mi može reći šta je primjereno!“ Uskliknula je iznenada i zbacila pokrivače sa sebe. Njen kovčeg je stajao spakovan kraj kreveta, i osjetila je jak poriv da ga šutne. Što je i učinila.

„AU!“ Vrisnula je, stropoštavši se na pod dok su suze prijetile da joj se izliju iz očiju. Bol je bila zasljepljujuća u prvom trenutku, no nakon par dubokih udisaja već se počelo smirivati.

Ovo me manje boli nego ono drugo, lijevo u grudima…

Obrisala je onu jednu suzu koja joj se slila niz lice od bola i ustala. Bilo je vrijeme da se preseli.



Kovčeg je bio težak kad ga je iznijela iz spavaonice sopstvenim rukama, ali onda se dosjetila da je zapravo vještica, pa ga je začarala da leti ispred nje, uspješno ga manevrišući iznad i između glava malobrojnih studenata u Društvenoj. Harryja, nažalost, nije mogla izbjeći.

„Gdje ideš, Hermione?“

Sjedio je sa Ronom i Ginny u fotelji najbližoj vatri, na mjestu koje su još odavno navali „svojim“. To je bilo nekad, prisjetila se, dok smo još bili mladi i bezbrižni.

„Idem se preseliti u Odaje za Prefekte.“ Odgovorila mu je, smiješeći se popustljivo, nadajući se da neće opet početi svađu. Bila je umorna, preumorna od svađa. Izgledalo je da ju sreća neće poslužiti, jer Harryjevo lice se smrklo i vidjela je vatru u njegovim zelenim očima. Ipak, Ginny je progovorila.

„Hajde, pomoći ću ti da se smjestiš.“

Onda je ustala i povukla Hermionu za sobom. Hermiona je bila zahvalna, ali prije no što je otišla sa Ginny, bacila je još jedan pogled na Harryja i Rona. Harry je bio ljut, vidjela je to, ali Ron… izraz Ronovog lica bio je još gori.

Ništa.

Jedno veliko, bezizražajno ništa.



Ginny je ćutala cijelim putem, a ni kad joj je pomogla da se smjesti u Odaje nije bilo ništa bolje. Pričale su o nebitnim stvarima, o satovima i profesorima i izmjenama kadra, o Lavander i Parvaty i o izgledima Gryffindorske metlobojske momčadi da osvolji Kup ove godine. Nije bila sigurna da li ju to više rastužuje ili razljućuje, ali u svakom slučaju nije joj bilo prijatno. Sa svakim trenutkom sve se gore osjećala, jer je ubrzo nakon razgledanja novih Odaja za Prefekte došla do neobične spoznaje.

Jedva je čekala da Ginny ode.

Nakon kratkog obilaska i smiještanja stvari u Hermioninu novu, crveno - zlatnu sobu, Ginny se pozdravila i otišla. Hermiona je ostala sama, sjedeći na krevetu. Osvrnula se, gledajući po sobi.

Soba je bila dekorisana u Gryffindorskom stilu, sa krevetom sa baldahinom i zidovima ofarbanim u pastelne nijanse blijedo crvene i zlatne, na kjima se šepurio Gryffindorski grb. Namještaj je bio od tamnog drvea, glomazan i prije prikladan za neku staricu nego za nju.

Mrzila je tu sobu.

Udahnula je duboko i odlučila izaći u zajedničku Društvenu prostoriju, jer nije mogla podnijeti da bude sama u toj odvratnoj sobi koja ju je dodatno podsjećala na razlike i razdvajanje među studentima. Plus, nadala se da će sresti njega.

Nasmiješila se svojoj gluposti dok je uzimala primjerak Za kim zvona zvone sa kreveta i zatvorila vrata za sobom. Virnula je niz stepenice; nije ga bilo dolje. Niotkud nije dolazio nikakav zvuk, i uzdahnula je duboko kad je shvatila da je sama.

Koja ironija, zar ne? Sama… to već znaš. Sama, bez igdje ikoga.

Sjela je na udobni, mekani kauč na sredini sobe i podigla noge na maleni tabure u etno stilu. Vatra je prijatno gorjela, i uskoro je osjetila kako se opušta. Otvorila je knjigu na mjestu na kojem je stala, i utonula u magični Hemingwayev svijet ispričan kroz lik Roberta Jordana.

Nije ga čula kad je ušao kroz portret, niti kada je zastao da ju bolje pogleda. Nije ga vidjela kako se nasmiješio, samo malo, skoro neprimjetno, kada je vidio nju da se smiješi opušteno na nešto što je pročitala u knjizi. Nije ga ni vidjela ni čula, ali ga je osjetila kada je sjeo do nje na kauč, nježno i tiho, pazeći da ju ne uznemiri.

Nije znao da se uznemirila istog trenutka kada je osjetila njegovo prisustvo. Nikad nisu bili bliže nego u tom trenutku, i elektricitet je bio nevjerovatan – a nisu se čak ni dodirivali. Hemingway je bio zaboravljen istog trenutka, kao što je Pablo zaboravio kakav je vođa nekada bio, kao što je Robert Jordan sve zaboravio onda kada je bio sa Mariom, i most, i rat, i sve. I ona je sve zaboravila; usredsredila se samo na njega.

Osjetila je njegov pogled, međutim ništa nije rekao. Nije znala treba li mu uzvratiti ili ne. Možda će ju prestati gledati? Nakon nekoliko trenutaka shvatila je da ju neće prestati gledati, i da čeka da ga ona pogleda. Spustila je knjigu kraj sebe i susrela njegov pogled.

Sive oči su je gledale, samo što sada, kada ih je bolje pogledala, shvatila je da nisu sive koliko su srebrne, jer su sijale na svjetlosti vatre. Bio joj je bliže nego ikad, i zato je vidjela i skoro nepostojeći tračak nebeske boje u njegovim očima za koje je godinama vjerovala da su od hladnog, sivog kamena, baš kao i njegovo srce.

Prijetio je da je razuvjeri na oba fronta.

Osjetila je kako se pomaknuo, pomjerio bliže njoj. Vatra je i dalje gorjela, osjećala ju je izvana neodređeno, ali iznutra razarajuće. Usredsredila se na svoje disanje, pokušavajući ga učiniti smirenijim. Nije znala šta će se desiti, ali znala je da će to označiti prekretnicu.

I dalje ništa nije govorio, samo ju je gledao tim sjajnim očima kao da joj želi reći da ju razumije, da će je uvijek razumjeti jer su isti, iste su stvari prošli, ista ih bol muči. Njegovo lice više nije nosilo onu hladnu masku indiferentnosti i arogancije na koju je navikla; kao da se borio sam sa sobom da je održi, ili da je skine; kao da ni sam nije bio siguran.

Proučavala je crte njegovog lica u tišini, malene bore na čelu, valjda od mrštenja, velike kolutove sivo-ljubičaste nijanse ispod očiju, pravilan nos i pune usne. Proučavala je to lice koje je odavalo karakter i snagu volje; a opet, u isto vrijeme, djelovalo je tako izmučeno i slomljeno, kao da je sva nekadašnja volja nestala.

Poželjela ga je dotaknuti tada, u tom trenutku koji je bio samo njihov. Poželjela je pružiti ruku prema njemu; i zaista, njena ruka se pomjerila i pustila knjigu, te se polako počela micati prema njemu, njegovom licu i usnama. Oboje su skrenuli pogled u isto vrijeme na njenu ruku koja se polako primicala svom odredištu. Sve bliže, i bliže.

To nije primjereno, Hermiona! Harryjev glas u njenoj glavi ju je trgnuo, i spustila je ruku. U istom trenu, malo se odmaknula, uplašena.

Nije ga dotakla, nije mogla. Njene oči su potražile njegove, strahujući da je sada izgubila i ostatak one neobične spone između njih za koju je znala da bi osnažila da ga je samo dotakla.

Njegovo lice je bilo bezizražajno, i znala je da ga je izgubila.

Pitala se kakav bi to bio osjećaj? Kako bi izgledala njena ruka na njegovoj koži? Kakav bi osjećaj bio, dotaći ga po prvi put sa namjerom, ne igrom slučaja ili grubom silom? Da li mu je koža hladna ili topla? Kako bi reagovao?

Vjerovatno nikada neću saznati, pomislila je.

Skrenula je pogled i spustila ruke na kauč, spremajući se da ustane. No, prije nego što je uspjela da naum provede u djelo, njegova hladna ruka je pronašla njenu, i u tom trenu sve je stalo.

Munjevito se okrenula razrogačenih očiju, iznenađena njegovim postupkom. Nije izvukla ruku, ali nije ga ni stegnula. Htjela je znati zašto.

Njegove oči nisu joj mnogo govorile, ali lice mu je poprimilo izraz duboke koncentracije. Male bore su mu se stvorile na čelu, od mrštenja, dok je polako podigao njenu nepomičnu ruku u svojoj, usput crpeći njenu toplotu. Nije joj smetalo.

Polako, prinio je njenu ruku svom licu. Napravio je kratku pauzu, na samo jedan tren da bi provukao i isprepleo svoje prste sa njenima prije no što su njena i njegova združena ruka dotakli meku površinu njegovog lica.

Pogledao ju je upitno, kao da pita je li to u redu.

Da li je to u redu? Nije primjereno, Hermiona. Nije primjereno… ali nije me ni briga. Ako ja kažem da je primjereno, onda je primjereno. On je tu, i biće tu. Bar na kratko, bar malo. I s njim sam sigurna.

Nasmiješila se i primakla se bliže, naslanjajući glavu na njegovu rame. Ukočio se u prvi tren, ali onda ju je obgrlio i privukao malo bliže. Zatvorila je oči i udahnula njegov čist, prijatan miris.

I dalje mu je držala ruku.