Zašto sam uopće progovarala? Zar nisam mogla ćutati? Zašto sam uopće pomislila da bi Draco Malfoy mogao biti zainteresiran za moja osjećanja… ?

Hermione Granger nije mogla prestati proteklih par trenutaka. Sama činjenica da je bila sama u Perivoju sa Malfoyem izazivala je u njoj zbunjujuće emocije.

Znala je da bi ga trebala mrziti; ta to je bio isti onaj Draco Malfoy koji ju je ponižavao godina; isti onaj Draco Malfoy koji ju je zvao „Mutnjakuša Granger“; on je bio Harryjev, Ronov i njen zakleti neprijatelj još od prve godine, ali…

Hermiona je shvatila da je jednostavno nije briga. Znala je da bi ga trebala mrziti u trenutku iz dna duše, ali to nije bio slučaj.

Bila je previše umorna da bi je bilo briga.

Došli su do velikih hrastovih vrata koja su čuvala ulaz u Hogwarts. Hermiona se maglovito prisjećala da su bila uništena za vrijeme Posljednje Bitke, ali sada su stajala skoro kao nova. O nekadašnjoj sudbini mogla su posvjedočiti samo dva velika udubljenja na obje vratnice.

Vjerojatno od udara divova, pomislila je Hermiona, i krenula otvoriti vrata. Međutim, Malfoy ju je prestigao i već je stajao kraj nje držeći joj vrata i čekajući da prođe.

Zastala je na trenutak i pogledala ga. Blijedo lice mu je bilo bezizražajno, udaljeno, kao da je ta gesta koju je učinio bila mehanička – nešto što se uči od malena, kao Dobar Dan. Oči su im se susrele na trenutak; brzo je skrenula pogled, promrmljala zahvalu i prošla kroz vrata.

Predvorje dvorca je bilo prazno, međutim u Velikoj Dvorani se čuo žamor stotina učenika koji su već sigurno uživali u gozbi. Hermiona je duboko uzdahnula, tek tada shvatajući koliko je gladna i koliko joj je hladno, i nastavila uz stube, dok ju je Draco pratio u stopu.

Dok su se penjali uz stube, osjećala ga je iza sebe, nikada previše blizu, ali nikada ni dovoljno daleko da bi se osjećala ugodno. Hodao je dvije stube iza nje, ali tada su bili približne visine. Dosta je izrastao preko ljeta; nije ga vidjela od Voldemortovog poraza.

Pomislila je na njegove roditelje; čula je da je Lucius Malfoy završio u Azkabanu, a o Narcissi Malfoy nije ništa znala. Pomislila je zatim na svoje roditelje, i na put u Australiju.

Stresla se od nagle provale emocija koje su izazvala sjećanja. Bili su u napuštenom hodniku na drugom spratu, i kretali su se prema Ravnateljičinom uredu kada je ona neočekivano zastala.

Smiri se, Hermiona. Sve će biti u redu. Možeš ti to… pomislila je, kada je osjetila nešto toplo na svojim ramenima. Osvrnula se i vidjela kako je Malfoy skinuo svoj džemper i ogrnuo ju njome.

Koji vrag... ?

Upitno ga je pogledala, kao da se pita je li on to stvarno uradio. Primjetio je taj njen pogled, i smrknuo se.

„Znaš, Grangerova, možeš samo reći hvala i produžiti,“ rekao joj je, ponovno zajedljivo.

„Hvala,“ odgovorila je tonom koji je mogao parirati njegovom, i nastavila je dalje. U hodniku su se čuli samo njihovi koraci, isprva u disharmoniji, ali kasnije sve više ritmični.

Provukla je ruke kroz meki kašmir zelene boje sa tankim sivim apstraktnim linijama i zakopčala džemper. Uspout je neizbježno udahnula njegov miris – mirisao je prijatno muški, hladno aristokratski.

Lijepo miriše, pomislila je, a zatim se prekorila u glavi i protresla svoju kuštravu kosu ne bi li uklonila svaku pomisao na mrsku joj osobu slijeva. Više joj nije bilo hladno, ali to nikada ne bi priznala naglas.

Stigli su do kamenih vodoriga koje su čuvale ulaz u ravnateljev kabinet , a koje su bile raznesene nesretnim slučajem prije par mjeseci. Očigledno su bile popravljene.

„Hermiona Granger i Draco Malfoy, ovdje smo da vidimo ravnateljicu, molim vas,“ rekla je Hermiona blago. Vodorige su kimnule glavama i odskočile sa svojim mjesta, otkrivajući im ulaz u kabinet.

Prošli su kroz predvorje i Malfoy je zakucao na vrata, dva puta.

„Uđite,“ čuo se glas iznutra. Malfoy je otvorio Hermioni vrata, i pustio je da uđe unutra.

Prostorija je bila prostrana, baš onakva kakvom ju je Hermiona pamtila iz rijetkih dolazaka ravnatelju, i jedina promjena se ogledala u tome što su sada na zidovima visila dva nova portreta, jedan pored drugog.

Albus Dumbledore i Severus Snape.

Dumbledore se blago smiješio ispod svojih naočara u obliku polumjeseca, i Hermiona se zatekla kako se u isto vrijeme široko smiješi i pokušava zatomiti suze. Snape je samo usiljeno kimnuo glavom, a zatim prešao na Malfoya, i pogled mu se znatno smekšao.

Za stolom je sjedila profesorica… ili kako će ju sada morati zvati, ravnateljica McGonagall. Izgledala je kao da ju je proteklo ljeto postaralo za bar petnaest godina. Sijeda kosa joj je bila svezana u oštru punđu, a naočare oštrih linija su joj se gnijezdile na vrhu nosa.

„Ah, Gospođice Granger, Gospodine Malfoy, drago mi je što vas vidim. Sjedite,“ pokazala je neodređeno rukom na dvije fotelje ispred njenog stola.

Hermiona je sjela na desnu, a Draco na lijevu stranu. Ravnateljica McGonagall je odložila pero kojim je do maloprije nešto pisala i pogledala ih oboje.

„Kao prvo, želim vam reći ono što već znate, da ste vas dvoje odabrani da budete Glavni Prefekti ove godine. Čestitam.“

Hermiona je polako okrenula glavu i u nevjerici pogledala Malfoya. Nije znala da je on Glavni Prefekt, potpuno je smetnula s uma tu činjenicu. On ju je samo okrznuo pogledom, a zatim ga ponovno uperio pravo u McGonagallicu, koja je odlučila nastaviti.

„Školska administracija je i ove godine odlučila da vam obezbijedi zasebne prostorije, međutim njihovo uređenje još nije završeno, stoga ćete se u njih moći useliti tek sljedeće sedmice. Kao Glavni Prefekti, dužni ste patrolirati hodnicima i pobrinuti se da svi budu u svojim krevetima do jedanaest sati, kao i postavljati primjer drugima. To je onaj tehnički dio. Ono što vas ja želim zamoliti, kao ravnateljica Hogwartsa, je da pomognete nastavnom kadru ohrabriti učenike da je sve u redu, i pomoći nam da se sve vrati u normalu.“

Hermiona je kimnula, shvaćajući.

„Hvala vam. Sada produžite na gozbu, ceremonija Razvrstavanja samo što nije počela. I, umalo da zaboravim,“ rekla je, kada su njih dvoje već bili na vratima. „Sretna vam nova školska godina.“

„Hvala,“ došao je odgovor u isto vrijeme, a zatim su se vrata za njima zatvorila i nestali su.

Profesorica McGonagall je podigla pogled prema portretima svojih prethodnika, Dumbledorea i Snapea.

„Albuse, jesi li siguran da će oni to moći? Ne izgledaju mi baš pretjerano sretni zbog novosti, niti zbog cijele situacije?,“ upitala je.

„Naravno, Minerva. Samo se smiri i posmatraj kako će se stvari dalje odvijati,“ odgovorio joj je Albus Dumbledore, i sklopio oči.

„Oh, i Severuse… ne obrći očima,“ dodao je smiješeći se.

Snapeov odgovor bilo je dostojanstveno ćutanje.



U trenutku kada je ušla u Veliku Dvoranu, Hermioni se učinilo kao da je vrijeme stalo. Zapravo, nije to bilo vrijeme, nego zvuk.

Buka u Dvorani se utišala u trenutku kada su vrata zaškripala dok ih je Draco otvarao. (Da, ponovno joj je otvorio vrata, kao da je to neki ritual, ili stvar navike.) Svi glasovi su utihnuli istog trenutka, i činilo se kao da cijela Dvorana gleda u njihovom pravcu. Hermiona je odjednom osjetila da se crveni.

Okrenula se prema Malfoyu i tiho promucala jedno „Zbogom“, a zatim se okrenula i odmarširala prema Harryju, Ronu i Ginny ne sačekavši njegov odgovor, praćena pogledom cijele Dvorane.

Zadihana je sjela na mjesto koje joj je Ginny oslobodila.

„Što je to bilo, Hermiona?“, Harry ju je tiho upitao. „Gdje si bila sa Malfoyem?“

Prije no što mu je išta uspjela odgovoriti, do nje je dopro Ronov ponešto ljutit glas.

„I zašto nosiš njegov glupi Slytherinski džemper?“

Hermiona je pogledala prema dolje i sjetila se da nosi njegov džemper. Shvatila je zašto su ju svi onako gledali, i ponovno se zacrvenila. Međutim, baš kad je zaustila da im odgovori, McGonagallica je ustala, i ona je ponovno zatvorila usta.

Za vrijeme ceremonije Razvrstavanja Hermiona se isključila. Tek kada se hrana pojavila na stolu uključila se u razgovor, i prijateljima objasnila cijelu situaciju. Ron i Harry nisu bili nimalo sretni što će ona živjeti sa Malfoyem, ali Ginny joj se ohrabrujuće nasmiješila i rekla da ne brine, i da je sigurna da neće biti tako strašno.

McGonagallica je napokon dala znak da mogu ići, i Hermiona je ustala. Kao Glavna Prefektica, trebala je pokazivati put prvašićima, ali odlučila je da tu dužnost večeras mogu preuzeti Prefekti. Stajala je sa Ginny, čekajući da se Velika Dvorana napokon isprazni, kad je spazila Malfoya koji je stajao sa Blaiseom Zabinijem blizu Slytherinskog stola i očigledno imao istu namjeru kao i ona.

„Sačekaj me ovdje,“ promrmljala je Ginny, i krenula prema njemu. Primjetio ju je, i obrve su mu se izvile, kao da postavljaju pitanje.

„Malfoy,“ rekla je kada mu se približila dovoljno blizu. „Zabini,“ kimnula mu je glavom, na šta je on odgovorio istom, ponešto ukočenom gestom.

„Što želiš, Grangerova?“, upitao ju je Malfoy.

„Moram ti vratiti džemper,“ rekla je, usput posežući za prvim gumbom u nizu, da bi ga otkopčala, međutim on ju je zaustavio tako što je pružio svoju ruku i uhvatio njenu.

Pogledala ga je zaprepašćeno, prisjećajući se njegovih prijašnjih izjava…

Ne diraj me, Mutnjakušo, ne želim da mi uprljaš pelerinu… prljava Mutnjakušo, ne bi se usudila da me dotakneš…

Primjera je bilo bezbroj.

Primjetio je njezin izraz lica, i brzo ju pustio.

„Ne brini se Grangerova. Koliko god da bih volio da se skineš sada, definitivno ima previše ljudi oko nas. Naravno, to će se promjeniti kada se uselimo u naš privatni apartman.“

Nije znala da li da se nasmije ili da ga ošamari.

Stoga se prvo nasmijala, a zatim ga ošamarila.

„Platit ćeš mi za ovo, Grangerova!“, zaurlao je, držeći dlan na crvenom obrazu.

„Samo se nadaj Malfoy,“ rekla mu je smijući se, odlazeći do zapanjene Ginny.

Osjećala se… začuđujuće dobro.