|
Dnevnik.hr # another turning point.
Who would've thought, that she would be the one he falls for? # we are all merely pawns, my dear.
# professors.
credits Design: murderscene Base Code: x |
Chapter VI - There's No Place Like Home *For London. : )  Glupačo! Glupačo, glupačo, glupačo! Hermiona Granger je sjedila na svom krevetu. Zapravo, ispravnije bi bilo reći – u svom krevetu. Znala je da je kasno, ali još nije ustala. Nije se mogla natjerati da napusti krevet – svijet koji je ležao van mekih i toplih pokrivača je bio previše stvaran. Zato se odlučila posvetiti svojim maštarijama, istim onima koje su učinile da probdije cijelu noć. Istina je, nije baš mnogo spavala prošle noći. Harry joj je jednom rekao da previše razmišlja o stvarima, i tada je to odbacila kao glupost, ali sada se pokolebala u svom uvjerenju i napokon je počela vjerovati da je Harry možda doista bio u pravu. Ovoga puta, nije ga mogla izbaciti iz glave. I mrzila je to. Mrzila je to što je na jedan trenutak pomislila da se može izgubiti u tom svijetu sa njim; mrzila je to što mu je pokazala koliko je ranjiva; mrzila je to što je Harry naišao baš u onom trenutku kada se opustila i kada se počela osjećati sigurno; mrzila je i to, jer osjećati se sigurno uz Draca Malfoya nije nešto što Hermiona Granger čini; mrzila je sebe jer se nije suprotstavila Harryju; mrzila je sebe jer je skoro poljubila Draca Malfoya – opet, mrzila je sebe jer ga nije poljubila; mrzila je… Nije više ni sama znala šta to mrzi, šta je to što je tjera da bude takva… Mrzila je rat i Voldemorta i njegovu ambiciju koja je nepovratno pokrenula kotač sudbine koji je u svoj vrtlog uvukao i nju a zatim je ispljunuo kao da je najgore smeće, usput je ćušnuvši koji put nogom, kao da svi oni udarci koje joj je do tada zadao nisu bili dovoljni. Mrzila je predrasude koje su se održale do današnjeg dana i koje su onemogućavale normalnu komunikaciju među ljudima. Ministarstvo je propovijedalo ukidanje normi „čistokrvnih“ i „bezjaka“ ali ljudi su i dalje tako mislili. I dok se svijest ljudi ne promjeni, neće biti ni trenutak bolje, i i dalje će u Hogwartsu na Slytherine ljudi gledati sa gađenjem, i dalje će neka djeca odbijati komunikaciju sa svima koji nemaju porijeklo kao i oni, i dalje će ta „sloga“ biti samo privid koji nekolicina pokušava sa mukom održati. Mrzila je osobu koja ju je gledala u ogledalo svako jutro. Mrzila je taj prazan pogled koji ju je plašio, jer ga nije prepoznavala. Nije više mogla prepoznati samu sebe – kao da je ona prava Hermiona nestala negdje daleko, utonula u maglu i izgubila se, a na njeno mjesto je došla ova utvara koja samo izgleda kao ona, ali, nema njenu dušu, nije to ona… nije… Dušu sam izgubila na onim stepenicama pred kućom kada mi se srce slomilo. Mrzila je sve to; a opet, nije ništa mrzila. Nije ona imala kapacitet da mrzi toliko stvari, nije bila takva osoba. Pokušala je da mrzi, pokušala je da voli, u suštini pokušala je da osjeća … i nije uspjela. Kao da su sva moja osjećanja i sve želje i sve nade nestale u magli koja me tad okružila i koja se uselila u mene u tom trenutku. Do današnjeg dana, ta magla nije izašla van, i svakim danom sve više postajem dio nje, dok ne postanem tako prozirna da me više nitko neće razaznati unutra, i izgubit ću se neprimjetno za sva vremena. A On je budio tu iskuru u njoj. Sa njim je bilo drugačije – kao da je shvatao kroz šta je prošla, kao da je znao kakvi joj strahovi razdiru um noći, kao da je znao i osjećao onu prazninu koju je i ona nosila u sebi. Ali njihov odnos nije bio primjeren. Osjetila je bijes kako se diže kad se prisjetila Harryjevih riječi od prošle noći. …“Hermiona to nije u redu, zašto se zbližavaš sa neprijateljem? Draco Malfoy je bivši Smrtonoša, što radiš s njim? Razumijem da ste Prefekti, i da se moraš preseliti s njim u posebne odaje, ali to ne znači da se trebaš družiti s njim! Sjeti se koliko te puta izvrijeđao samo zato što si bezjačkog porijekla, sjeti se što je njegov otac uradio, sjeti se kako te njegova rođena tetka mučila u njihovoj kući! Hermiona, to što se zbližavaš s nim nije primjereno!“ „Primjereno…“ prošaputala je tiho. „Primjereno… ma tko mi može reći šta je primjereno!“ Uskliknula je iznenada i zbacila pokrivače sa sebe. Njen kovčeg je stajao spakovan kraj kreveta, i osjetila je jak poriv da ga šutne. Što je i učinila. „AU!“ Vrisnula je, stropoštavši se na pod dok su suze prijetile da joj se izliju iz očiju. Bol je bila zasljepljujuća u prvom trenutku, no nakon par dubokih udisaja već se počelo smirivati. Ovo me manje boli nego ono drugo, lijevo u grudima… Obrisala je onu jednu suzu koja joj se slila niz lice od bola i ustala. Bilo je vrijeme da se preseli. Kovčeg je bio težak kad ga je iznijela iz spavaonice sopstvenim rukama, ali onda se dosjetila da je zapravo vještica, pa ga je začarala da leti ispred nje, uspješno ga manevrišući iznad i između glava malobrojnih studenata u Društvenoj. Harryja, nažalost, nije mogla izbjeći. „Gdje ideš, Hermione?“ Sjedio je sa Ronom i Ginny u fotelji najbližoj vatri, na mjestu koje su još odavno navali „svojim“. To je bilo nekad, prisjetila se, dok smo još bili mladi i bezbrižni. „Idem se preseliti u Odaje za Prefekte.“ Odgovorila mu je, smiješeći se popustljivo, nadajući se da neće opet početi svađu. Bila je umorna, preumorna od svađa. Izgledalo je da ju sreća neće poslužiti, jer Harryjevo lice se smrklo i vidjela je vatru u njegovim zelenim očima. Ipak, Ginny je progovorila. „Hajde, pomoći ću ti da se smjestiš.“ Onda je ustala i povukla Hermionu za sobom. Hermiona je bila zahvalna, ali prije no što je otišla sa Ginny, bacila je još jedan pogled na Harryja i Rona. Harry je bio ljut, vidjela je to, ali Ron… izraz Ronovog lica bio je još gori. Ništa. Jedno veliko, bezizražajno ništa. Ginny je ćutala cijelim putem, a ni kad joj je pomogla da se smjesti u Odaje nije bilo ništa bolje. Pričale su o nebitnim stvarima, o satovima i profesorima i izmjenama kadra, o Lavander i Parvaty i o izgledima Gryffindorske metlobojske momčadi da osvolji Kup ove godine. Nije bila sigurna da li ju to više rastužuje ili razljućuje, ali u svakom slučaju nije joj bilo prijatno. Sa svakim trenutkom sve se gore osjećala, jer je ubrzo nakon razgledanja novih Odaja za Prefekte došla do neobične spoznaje. Jedva je čekala da Ginny ode. Nakon kratkog obilaska i smiještanja stvari u Hermioninu novu, crveno - zlatnu sobu, Ginny se pozdravila i otišla. Hermiona je ostala sama, sjedeći na krevetu. Osvrnula se, gledajući po sobi. Soba je bila dekorisana u Gryffindorskom stilu, sa krevetom sa baldahinom i zidovima ofarbanim u pastelne nijanse blijedo crvene i zlatne, na kjima se šepurio Gryffindorski grb. Namještaj je bio od tamnog drvea, glomazan i prije prikladan za neku staricu nego za nju. Mrzila je tu sobu. Udahnula je duboko i odlučila izaći u zajedničku Društvenu prostoriju, jer nije mogla podnijeti da bude sama u toj odvratnoj sobi koja ju je dodatno podsjećala na razlike i razdvajanje među studentima. Plus, nadala se da će sresti njega. Nasmiješila se svojoj gluposti dok je uzimala primjerak Za kim zvona zvone sa kreveta i zatvorila vrata za sobom. Virnula je niz stepenice; nije ga bilo dolje. Niotkud nije dolazio nikakav zvuk, i uzdahnula je duboko kad je shvatila da je sama. Koja ironija, zar ne? Sama… to već znaš. Sama, bez igdje ikoga. Sjela je na udobni, mekani kauč na sredini sobe i podigla noge na maleni tabure u etno stilu. Vatra je prijatno gorjela, i uskoro je osjetila kako se opušta. Otvorila je knjigu na mjestu na kojem je stala, i utonula u magični Hemingwayev svijet ispričan kroz lik Roberta Jordana. Nije ga čula kad je ušao kroz portret, niti kada je zastao da ju bolje pogleda. Nije ga vidjela kako se nasmiješio, samo malo, skoro neprimjetno, kada je vidio nju da se smiješi opušteno na nešto što je pročitala u knjizi. Nije ga ni vidjela ni čula, ali ga je osjetila kada je sjeo do nje na kauč, nježno i tiho, pazeći da ju ne uznemiri. Nije znao da se uznemirila istog trenutka kada je osjetila njegovo prisustvo. Nikad nisu bili bliže nego u tom trenutku, i elektricitet je bio nevjerovatan – a nisu se čak ni dodirivali. Hemingway je bio zaboravljen istog trenutka, kao što je Pablo zaboravio kakav je vođa nekada bio, kao što je Robert Jordan sve zaboravio onda kada je bio sa Mariom, i most, i rat, i sve. I ona je sve zaboravila; usredsredila se samo na njega. Osjetila je njegov pogled, međutim ništa nije rekao. Nije znala treba li mu uzvratiti ili ne. Možda će ju prestati gledati? Nakon nekoliko trenutaka shvatila je da ju neće prestati gledati, i da čeka da ga ona pogleda. Spustila je knjigu kraj sebe i susrela njegov pogled. Sive oči su je gledale, samo što sada, kada ih je bolje pogledala, shvatila je da nisu sive koliko su srebrne, jer su sijale na svjetlosti vatre. Bio joj je bliže nego ikad, i zato je vidjela i skoro nepostojeći tračak nebeske boje u njegovim očima za koje je godinama vjerovala da su od hladnog, sivog kamena, baš kao i njegovo srce. Prijetio je da je razuvjeri na oba fronta. Osjetila je kako se pomaknuo, pomjerio bliže njoj. Vatra je i dalje gorjela, osjećala ju je izvana neodređeno, ali iznutra razarajuće. Usredsredila se na svoje disanje, pokušavajući ga učiniti smirenijim. Nije znala šta će se desiti, ali znala je da će to označiti prekretnicu. I dalje ništa nije govorio, samo ju je gledao tim sjajnim očima kao da joj želi reći da ju razumije, da će je uvijek razumjeti jer su isti, iste su stvari prošli, ista ih bol muči. Njegovo lice više nije nosilo onu hladnu masku indiferentnosti i arogancije na koju je navikla; kao da se borio sam sa sobom da je održi, ili da je skine; kao da ni sam nije bio siguran. Proučavala je crte njegovog lica u tišini, malene bore na čelu, valjda od mrštenja, velike kolutove sivo-ljubičaste nijanse ispod očiju, pravilan nos i pune usne. Proučavala je to lice koje je odavalo karakter i snagu volje; a opet, u isto vrijeme, djelovalo je tako izmučeno i slomljeno, kao da je sva nekadašnja volja nestala. Poželjela ga je dotaknuti tada, u tom trenutku koji je bio samo njihov. Poželjela je pružiti ruku prema njemu; i zaista, njena ruka se pomjerila i pustila knjigu, te se polako počela micati prema njemu, njegovom licu i usnama. Oboje su skrenuli pogled u isto vrijeme na njenu ruku koja se polako primicala svom odredištu. Sve bliže, i bliže. To nije primjereno, Hermiona! Harryjev glas u njenoj glavi ju je trgnuo, i spustila je ruku. U istom trenu, malo se odmaknula, uplašena. Nije ga dotakla, nije mogla. Njene oči su potražile njegove, strahujući da je sada izgubila i ostatak one neobične spone između njih za koju je znala da bi osnažila da ga je samo dotakla. Njegovo lice je bilo bezizražajno, i znala je da ga je izgubila. Pitala se kakav bi to bio osjećaj? Kako bi izgledala njena ruka na njegovoj koži? Kakav bi osjećaj bio, dotaći ga po prvi put sa namjerom, ne igrom slučaja ili grubom silom? Da li mu je koža hladna ili topla? Kako bi reagovao? Vjerovatno nikada neću saznati, pomislila je. Skrenula je pogled i spustila ruke na kauč, spremajući se da ustane. No, prije nego što je uspjela da naum provede u djelo, njegova hladna ruka je pronašla njenu, i u tom trenu sve je stalo. Munjevito se okrenula razrogačenih očiju, iznenađena njegovim postupkom. Nije izvukla ruku, ali nije ga ni stegnula. Htjela je znati zašto. Njegove oči nisu joj mnogo govorile, ali lice mu je poprimilo izraz duboke koncentracije. Male bore su mu se stvorile na čelu, od mrštenja, dok je polako podigao njenu nepomičnu ruku u svojoj, usput crpeći njenu toplotu. Nije joj smetalo. Polako, prinio je njenu ruku svom licu. Napravio je kratku pauzu, na samo jedan tren da bi provukao i isprepleo svoje prste sa njenima prije no što su njena i njegova združena ruka dotakli meku površinu njegovog lica. Pogledao ju je upitno, kao da pita je li to u redu. Da li je to u redu? Nije primjereno, Hermiona. Nije primjereno… ali nije me ni briga. Ako ja kažem da je primjereno, onda je primjereno. On je tu, i biće tu. Bar na kratko, bar malo. I s njim sam sigurna. Nasmiješila se i primakla se bliže, naslanjajući glavu na njegovu rame. Ukočio se u prvi tren, ali onda ju je obgrlio i privukao malo bliže. Zatvorila je oči i udahnula njegov čist, prijatan miris. I dalje mu je držala ruku. Chapter V - Confusing But Divine, You Shall Be Mine  Nije znao koji ga je vrag obuzeo. Otkako ju je vidio, osjećao je potrebu da je zaštiti. Nervirala ga je njena slabost, njena ranjivost pred njim. Kako je mogla biti tako slaba, i to pred njim, svojim neprijateljem oduvijek!? Kako je mogla biti tako slomljena, kada je preživjela cijeli rat, porazila Voldemorta, i ostala najbrilijantnija vještica cijele generacije? Sada… nije više ličila na sebe. Bila je samo ljuštura onoga što je nekada bila, kao dragulj koji lijepo izgleda, ali je izgubio svoj sjaj. Prije par dana se šalila sa njim, kao da je sve bilo u redu, a sada se pretvorila u… ljudsku prskalicu. Kada je počela plakati na stubama, osjetio je potrebu da je zagrli i kaže da prestane, ali je odustao poučen prijašnjim iskustvima. Njegova majka ga je uvijek tjerala od sebe kada bi izgubila kontrolu i počela plakati. Uzrok je skoro uvijek bio otac. Nije znao kako bi pomogao Hermioni, pa joj je pokušao reći da prestane, ali to je zvučalo grublje nego što je namjeravao. Poslije toga, povukla se u tišinu i nisu više progovorili ni riječi, i tako je moglo ostati… da on nije odlučio da je isprati. Zašto je to učinio, nije imao pojma. Ali činjenica je da jeste. I sada je došao do ulaza u Gryffindorsku Kulu, i stajao je sa njom pod budnim okom Debele Dame. I nije znao šta da učini. U jednom trenutku joj je bio tako blizu, da je skoro osjetio toplinu njenog tijela. Skoro. Želio je… Nije znao šta je želio. Utješiti ju… pomoći joj? Bilo šta. Nešto. Samo da se ne osjeća kao potpuni gad. Ali on je bio Draco Malfoy, a ona Hermiona Granger. Izgleda da je i ona to shvatila, jer se u trenutku odmaknula i on je osjetio gubitak kada je izgubio kontakt sa njenim toplim smeđim očima. Pomislio je da će otići, ali… ona je samo stajala. Stajala i čekala. Prije nego što je shvatio šta čini, sageo se prema njoj. Bio je dosta viši od nje, tako da ju je posve prekrio. Ukopala se u mjestu, osjetio je kako se smrzla. Nije se ni pomaknula. Polako, kao u usporenom snimku, nageo se prema njoj. Osjećao je njen svježi miris, koji ga je podsjećao na nešto, proljećno, nešto zlatno. Njegove usne su se primakle njenom uhu. „Zbog čega god da plačeš, nije vrijedno.“ Glas mu je bio tako tih da ga je mogla čuti samo ona. Nije znao zašto je to učinio, šta ga je spopalo… ali nije znao ni zašto se nije želio maknuti. Osjećao je njenu toplinu, njen miris i njeno disanje blizu sebe. Osjećao je nemir, iščekivanje, i sve se pomiješalo, tako da na kraju nije znao šta osjeća. Samo je znao da to nije dobro, ali… nije smogao snage da se makne. Samo je stojao, tako blizu, nagnut nad nju, i osluškivao njeno disanje. Bilo je… nepravilno. Možda se i ona osjeća kao ja? Brzo je odbacio tu pomisao. On će za nju uvijek biti neprijatelj, onaj koji ju je vrijeđao i ponižavao, zla osoba, netko koga je mrzila i koga će mrziti do kraja života. Samo godine prakse su ga spriječile da se ne trzne kada se naposlijetku pomjerila. Uperila je svoje velike, smeđe oči u njega, i želio je ostati tako, jer je u njenim očima pronašao čitav novi svijet. Nosile su toliko tuge, toliko bola… toliko zbunjujućih emocija. Želio joj je olakšati teret, vidio je da je nešto muči. Bio je tako zbunjen. Polako mu se primaknula, neočekivano, ali sramežljivo, kao da nije sigurna da li treba to učiniti. Osjećao je podrhtavanje njenih usana i isprekidano disanje dok mu se primicala. Nije skidala svoje oči sa njegovih; tražila je nešto da se povuče. Nikada nije bila ranjivija pred njim, i znao je da bi je u ovom trenutku mogao slomiti za sva vremena. Mogao bih… ali ne želim. Iz nekog razloga, ta pomisao ga je uplašila više od ičega. Spoznaja da napokon može uništiti nekoga koga je mrzio godinama, da ju može poniziti za sva vremena, a da to zapravo ne želi, bila mu je šokantna. Njene usne su se sve više približavale njegovom licu, i nije se mogao ne ponadati da će se zaustaviti na njegovima… ali nisu. Umjesto toga, zaustavile su se u samom kutu njegovih usana, bolno meke i lijepe, i tako slatko teške da ih je osjećao cijelim tijelom. Zatvorio je oči kad je osjetio vatru koja se dizala u njemu kao ognjeni uragan. Osjetio je njeno drhtanje, i ne odvajajući se od nje privukao je bliže sebi, u zagrljaj koji je trajao sekundu… ili možda cijelo stoljeće? Nije znao, i nije ga bilo briga. Jedino za šta je mario bile su njene usne, koje su sada počivale na njegovom vratu, dok je njegova ruka mrsila njenu meku kosu. „Hermiona!“ Uzvik pun bola, iznenađenosti i bijesa trgnuo ih je i prenio ih nazad u realnost. Hermiona se odmaknula, očiju širokih od iznenađenja, i jednom ga uplašeno pogledala. Nasmiješio joj se nesvjesno, željan da je uvjeri da će sve biti u redu. Za divno čudo, izgleda da je djelovalo. Nasmiješila mu se i odmaknula se od njega. U istom trenutku su se suočili sa pridošlicom. Harry Potter je stajao par metara udaljen od njih. Njegove smaragdne oči su odavale šok, bijes i ljutnju, baš kao što je njegov glas nagovijestio. Bure koje su se odigravale u njegovoj duši su se vidjele na njegovom licu, jer je plima emocija bila prevelika da bi je mogao obuzdati. Draco Malfoy je i dalje stajao blizu Hermione Granger, u onome što bi se moglo nazvati „lični prostor“. Začudo, nije se osjećao nelagodno. „Hermiona, što to radiš?“ Potterov glas je odjeknuo praznim hodnikom. Porteti koji su bili najbliži su naćulili uši, predosjećajući veliku svađu. Draco je i sam očekivao veliku svađu, prisjećajući se Hermione Granger koju je znao. „Ništa Harry… ništa.“ Dracovo iznenađenje je bilo ogromno, ali uz godine usavršavanja samokontrole skoro ga nije odao. Ipak nije izdržao da se ne okrene prema njoj, te da joj uputi jedan blago zbunjeni pogled podignutih obrva. „Malfoy je upravo na odlasku… otpratio me do spavaonice. Laku noć.“ Okrenula se prema njemu, i ona hrabra, odvažna Hermiona je posve nestala. Njene oči su ponovno bile prazne, ne izražajno smeđe, nego samo obično, umorno tamno smeđe. Svaki sjaj u njima je nestao, i sada je ponovno postala prazna. „Da. Doista. Laku noć, Grangerova.“ Začuo je sebe kako govori, u nemogućnosti da išta drugo smisli. Okrenuo se na peti i otišao, uopće ne registrirajući Pottera. Nije se osvrnuo niti jednom, ali nije mogao pobjeći vrištanju svoga uma. Što se desilo Hermioni Granger, da ju je ovako slomilo? Jedva se sjećao da je došao u Društvenu, prošao pored Zabinija koji mu je nešto govorio. Odmahnuo je rukom i nastavio prema spavaonici, jedva se prisjećajući da se treba spakirati jer se seli u Spavaonicu za Prefekte. Nije mogao misliti na to, um ga jednostavno nije slušao. Onako obučen bacio se na krevet i prekrstio ruke ispod glave ležeći na leđima. Strop tavanice nije bio zanimljiv, ali je pružio neki kontinuitet mislima, jer je misli vodio prateći šare na stropu. Pokušao je misliti na bilo što, nešto, samo ne na nju. Nije uspio. Njene usne tako blizu njegovih… njen dah, tako blizu, skoro opipljiv… njen miris, tako očaravajući i poseban, miris koji ga je doveo do ludila. Nikada nije bio tako zbunjen kao svojim ponašanjem sa njom. Činilo mu se kao da živi neki drugi život, kao da nije on, kao da se posve izgubio u ratu. Nije više mogao da se natjera da bude okrutan, da bude gad kakav je znao da je bio. I što sad? Kako da se ponaša? Previše je boli i patnje među ovim zidovima, previše je nezacijeljenih rana… previše krvi je proliveno, previše života izgubljeno.. a on je svo to vrijeme bio na pogrešnoj strani. Ili možda nije? Možda u ovom svijetu nije sve crno-bijelo, možda postoje neki izbori koje smo primorani donijeti ne na osnovu naših želja i zdravog razuma, nego prosto iz želje za preživljavanjem? Nije znao… ili je znao. Nije više ni u što bio siguran. Znao je samo da je i on, kao i Grangerova, nosio svoje tajne, svoje breme i posljedice svojih odluka i dijela duboko u sebi, i da nije bio siguran da li će ikada prevazići sve užase i pronaći sebe. Te noći dok je padao u nemilo stanje koje su ljudi zvali snom, osjećao se zbunjenije nego prije. Te noći, neke stvari su se promjenile, iako on toga još nije bio svjestan. Te noći, Hermiona Granger je na najneobičniji način pohodila njegove noćne more. Iako to više nije bila prava riječ za stanje u kom se našao. Chapter IV - Is There Something More To You? Hermiona Granger je duboko udahnula i ubacila crnu rolku u kofer. Zatim je pogledala na krevet i shvatila da je to bila zadnja stvar koju je trebala spakirati. Okrenula se i bacila na krevet, pomjerajući usput čaršave i pokrivače. Sklopila je oči. Bila je subota – njeno zadnje veče u Gryffindorskoj ženskoj spavaonici. Sutradan će se već preseliti u svoje nove odaje za Prefekte. Sa Dracom Malfoyem. Zagunđala je naglas. Malfoy ju je … zbunjivao i iritirao u isto vrijeme. Toga tjedna su patrolirali svako veče do ponoći. Ta njihova patroliranja dvorcem su bila tiha – nisu uopće razgovarali jedno s drugim. Hermiona je žarko željela prekinuti tu tišinu bar na mahove, da joj skrene tok misli koje su svake večeri postajale sve depresivnije. Nije znala šta da mu kaže. Kakve bi teme za razgovor mogli imati Gryffindorska Sveznalica, usput bezjačkog porijekla, i Slytherinski Čistokrvni Princ? Hermiona se ironično nasmiješila. U tom trenutku Lavander Brown i Parvati Patil su ušle u spavaonicu kikoćući se. Hermiona se uzdržala od obrtanja očima. Tokom cijelog tjedna ništa se značajnije nije desilo na njihovom patroliranju, nikakvo ozbiljnije kršenje pravila, osim što su uhvatili neke Hufflepuffe sa pete godine kako se ljube u napuštenoj učionici na šestom spratu. Draco se tada prezirno nasmiješio i oduzeo im po deset bodova, jer je već bio prošlo jedanaest sati i nisu smjeli biti napolju. Pored toga, ništa se nije desilo. Dobro, to nije bilo baš tačno. Svake večeri, nakon što bi završili patroliranje, Malfoy bi ju bez izuzetka dopratio do Gryffindorske Društvene prostorije u tišini. Svake večeri bi stali ispred portreta Debele Dame, no na sigurnoj udaljenosti. Svake večeri, bez izuzetka, poželio bi joj laku noć, a zatim se okrenuo i otišao. Svake večeri, Hermiona je osjećala da želi nešto da joj kaže, ali svake večeri kao da se savladao. Svake večeri bez izuzetka Hermiona je lijegala u krevet uznemirena, ne mogavši samoj sebi objasniti što joj to smeta, što je to uznemirava. I zato je bila nervozna. Pogledala je na sat i vidjela da će zakasniti ako ne požuri. Brzo je navukla sivi džemper, mahnula Lavander i Parvati koje su nešto šaputale na Parvatinom krevetu i izašla iz spavaonice. Društvena je bila puna ljudi – bila je subota i svi su se opuštali prije nedjelje. U trenutku kada se približila izlazu iz Društvene, unutra su upali Harry, Ron i Ginny, još uvijek blatnjavi od metlobojskog treninga. Ginny je nešto živo raspravljala sa Ronom. Harry je, međutim, gledao direktno u Hermionu. „Ideš negdje?“, tiho ju je upitao. „Da, idem patrolirati sa Malfoyem.“ Čim je to izrekla, osjetila je promjenu u raspoloženju. Harryjeve oči su se opasno suzile i smračile, a Ron i Ginny su se prestali svađati i pogledali u nju. Hermiona se odjednom osjetila nervoznom. „O da?“, upitao je Harry. „Da“, prkosno je odgovorila i produžila prema izlazu. Harry je bio čudan čitav tjedan. On nije volio Malfoya, iako su od Poslednje bitke prošli mjeseci, i sve ratne sjekire bi trebale biti zakopane. Nije mu se sviđalo što Hermiona provodi toliko vremena sa Malfoyem, a Hermiona je nekako imala dojam da ju ne bi ni htio saslušati da mu pokuša objasniti da je to samo njena dužnost. „Kasniš, Grangerova,“ rekao joj je Malfoy kada je napokon stigla. Odmahnula je rukom i samo promarširala kraj njega. Nije prošlo dugo, i osjetila je kako ju prati. Samo njihovi koraci su se čuli u hodnicima, i ta tišina joj je ponovno smetala. Ostavljala joj je previše prostora za razmišljanje. Prije no što je to željela, slike su same počele navirati, i nije imalo smisla opirati se. Bilo je dosta hladno, bar za to doba godine. No požurit će, i brzo to završiti. Hodala je lijepom ulicom, promatrajući kuće. Sjećala se da je to radila, ali u pamćenje nije mogla dozvati niti jednu od tih kuća. Kao da ih je obavila magla. Broj 47… stigla je. Tiho je izvadila štapić i promrmljala inkantacije, i skinula sve zaštitne čarolije. Nije bilo teško, ipak je ona bila „Najbrilijantnija vještica svoje generacije“. Polako je prošla kroz dvorište i došla do prozora… „Grangerova?“ Trgnula se naglo. Bili su na stepenicama, što ona nije ni primjetila. Izgubila je ravnotežu u trenutku, i tko zna šta bi se desilo da Draco Malfoy nije bio tu da ju uhvati. Nije osjetila razliku između jave i sna, šta je to bilo u njenom umu, a šta je bilo stvarno. Činjenicu da se nalazi u rukama Malfoya je mogla protumačiti jedino kao san. Zadnji put kad ga je dotakla, bilo je na trećoj godini, kada ga je ošamarila svom snagom. Sjećala se njegovih riječi… Da se nikada više nisi usudila da me dotakneš, prljava Mutnjakušo. Trznula se od siline sjećanja, shvativši da to nije san. Malfoy ju je doista držao, a ona je tek nakon nekoliko trenutaka smogla snage da ga pogleda u oči. Lice mu je bilo jako blizu njenog, tako da su se skoro dodirivali. Sive oči nisu ništa otkrivale, i cijelo lice mu je bilo bezizražajno. Plava kosa, nemarno puštena, mu je padala na čelo. Nije ni shvatila da joj je suza pobjegla dok ju nije osjetila na sredini obraza. „Ti plačeš,“ rekao je, ne skidajući pogled s nje. Učinilo joj se kao da su sive oči još malo otvrdnule… kao kamen. Nije se mogla pomjeriti, niti je to željela. Trebala joj je utjeha, trebao joj je netko da je zagrli, utješi, da joj kaže da je pravilno postupila i da će sve biti u redu. A Malfoy je bio tu. „Nemoj plakati.“ Začudo, te riječi nisu zvučale kao utjeha, nego kao naredba. Uvrijedila se i u trenutku zakoračila unazad, oslobađajući se njegovog stiska i usput brišući suzu. „Hajde Malfoy, ako požurimo, prije ćemo završiti ovu nemilu dužnost,“ rekla je hladno i nastavila naprijed uzdignute glave, iako joj je trebala sva snaga volje da ne počne plakati. Očekivala je da će ju slijediti, ali nije. Okrenula se i pogledala ga, čekajući da krene. Na trenutak su se samo gledali, hladne sive i tople smeđe oči. Lice mu je ostalo bezizražajno svo vrijeme, ne odajući ni jednu jedinu emociju. Ne zna on šta to uopće znači, pomislila je, skrećući pogled. U tom trenutku, on je krenuo za njom, ne rekavši ni riječ. To su bila najduža tri sata u cijelom njenom životu. Bila je skoro ponoć, vrijeme da završe turneju po dvorcu. Hermiona je bila umorna, umornija nego ikad prije. Trebao joj je san, i to hitno. Zaustavila se na šestom spratu i okrenula se prema njemu. Trebao mu je trenutak da shvati da je ona zastala, a onda ju je pogledao sa zanimanjem. „Malfoy, ja sam gotova za večeras. Ne mogu više, umorna sam. Sutra treba da se uselimo u nove spavaonice, i meni je sve to prenaporno. Laku noć.“ Okrenula se da ode, kad je zaustavio njegov glas. „Sačekaj.“ Ukopala se u mjestu, nesposobna da se pokrene. Nije to bilo od njegovih riječi, nego od njegovog tona. Nikada nije čula Malfoya da tako… čudno govori. „Otpratit ću te.“ Samo je kimnula glavom i nastavila hodati, nesposobna za bilo kakve riječi. Dok su hodali polako kroz hodnike, nije mogla da se odupre mislima koje su joj prolazile kroz glavu. Šta ovo znači? Zašto on ovo radi? Šta se dešava? Zašto sam ovoliko zbunjena? Zašto me se sve to tiče i zašto se zamaram? Zašto, zašto, zašto… ? Osjetila je kako ju počinje hvatati glavobolja, i samo je željela što prije doći u spavaonicu i zaspati. Nakon desetak minuta potpunog ćutanja, stigli su pred ulaz u Gryffindorsku Kulu. Hermiona je mogla vidjeti Debelu Damu kako se promeškoljila, a zatim raširila oči kad ih je vidjela zajedno, i namjestila se da bi bolje vidjela. Nasmiješila se na trenutak, a zatim se okrenula prema Malfoyu. Sive oči su je gledale kao da je nikad u životu nisu vidjele, kao da joj žele nešto reći, kao da je žele utješiti… Ali to nikako nije bilo moguće jer to su bile oči Draca Malfoya, njenog neprijatelja, osobe koja joj je zagorčavala život od prvog trenutka kad su se sreli, osoba od koje su potekle neke od najgorih uvreda koje su bile uzroci Hermioninih kompleksa tokom godina. Zbog tih sivih očiju Hermiona je znala plakati noćima… a sada, ni u šta više nije bila sigurna. Nije mogla skrenuti pogled, držao ju je zarobljenu, skoro začaranu. Osjećala se slabom i ranjivom, jer način na koji ju je gledao rušio je sve njene brane. Skoro pa je osjećala da je iskren način na koji su njegove oči pokazivale da mu je stalo. Osjetila je potrebu da mu sve kaže, da napokon svoj teret podijeli s nekim, da se oslobodi… A onda se prisjetila da je to Draco Malfoy i odmaknula se. Chapter III - Tiny, Unexpected Things Blok čas Napitaka sa Gryffindorima odmah poslije doručka u ponedjeljak mu nije bio po volji. To je značilo da će morati gledati Pottera sat i pol. Ponedjeljak mu je upravo postao najmrži dan u tjednu. Probudio se rano to jutro jer nikada nije imao problema sa ranim ustajanjem. (Posebno ne u zadnje vrijeme, kada su noćne more uzimale svoj danak.) Sviđala su mu se rana jutra, onaj prohladni zrak napolju i osjećaj kao da je sve živo, a opet u isti čas mrtvo. San te noći je bio posebno loš, tako da se probudio nekoliko časova prije zore. Gledao je u tavanicu, pokušavajući odagnati crvenilo ludih očiju i tamni lik strave iz misli. Kada se Blaise probudio, bio mu je zahvalan do neba. To je značilo da dan počinje, i da će bar narednih nekoliko sati moći zaboraviti na san. Naravno, sve će se promjeniti kada se preseli u odaje za Prefekte sa Grangerovom. Tada ga ništa neće spasiti od snova. Grangerova. Misao na nju ga je oraspoložila, koliko god to čudno zvučalo. Prošle noći, kada ga je ošamarila, bio je ljut, ali sada kad razmisli, možda je taj šamar i zaslužio. Zaslužio? Odakle to dolazi, Draco? Istina, u prošlosti joj je rekao milion puta gore stvari, o njenom porijeklu i još mnogo drgih, često neutemeljenih uvreda, ali ovo je bio prvi put da mu se suprotstavila u zadnjih pet godina. Kada bolje razmisli, njezin šamar prošle noći nije bio toliko ozbiljan… ipak se nasmijala poslije. Nije da nije već imao iskustva sa njenim udarcima. Prisjetio se treće godine, i njenog udarca u perivoju. Glava ga je boljela cijeli dan nakon toga. Zavrtio je glavom. „Zašto se smiješ?“, Zabinijev glas je prekinuo tišinu. Draco je stojao u kupaonici sa četkicom za zube u jednoj ruci i pastom u drugoj. Upravo je završio pranje zuba. Obratio je pažnju na ogledalo i zaista shvatio da se smije. Dotad lijep osmijeh je zamijenila grimasa. „Ni zbog čega. Idemo?“, upitao je, i ubrzo su on i Blaise izašli iz Slytherinske Društvene i krenuli na doručak. Silazili su niz stube u Predvorje. Vrata Velike Dvorane su bila širom otvorena, i mnoštvo učenika je izlazilo i ulazilo u Veliku Dvoranu, već po svom nahođenju. U trenutku kada su Blaise i Draco ulazili u Dvoranu, Grangerova je izlazila sa Potterom. Smijala se nečemu što je on rekao, i Draco je pomislio kako izgleda drugačije nego prošle noći. Nije više imala onaj izgubljeni pogled u očima, niti se doimala onako tužno. Izgledala je… skoro lijepo. Prije nego što je Draco uspio razmisliti o posljednjoj konstataciji, Potter ga je primjetio i zastao. Grangerova se povela za njegovim pogledom, i također stala kada je ugledala Draca. Licem joj se proširio mali, sarkastični osmijeh. „Granger,“ pozdravio ju je Blaise. „Zabini,“ kimnula je Blaiseu, a zatim se okrenula Dracu. „Malfoy, ne zaboravi da večeras moramo patrolirati po zamku. Odgovara li ti da se nađemo poslije večere tu u Predvorju?“, upitala ga je. Draco je kimnuo glavom. „Naravno Grangerova. Vidimo se tada.“ Okrenuo se da ode. „Oh, Malfoy, stani. Umalo sam zaboravila.“ Oči su joj nestašno sijale. „Želiš li da ti džemper vratim večeras, ili … ?“, upitala je, a on je znao da se šali. „Možda sljedećeg tjedna… kada budemo sami.“ Nije se uzdržao od namigivanja, na šta se ona samo nasmijala. Draco se skoro nasmijao, a onda je primjetio izraz na Potterovom licu. Bio je to izraz potpune strave, gađenja, i … iznenađenosti. Očigledno ga je i Grangerova primjetila, zato što je žurno mahnula Dracu i povukla Pottera. „Hajdemo Harry.“ Potter se okrenuo i slijedio je. Draco je ostao stajati na vratima još koju sekundu, a zatim se okrenuo prema Blaiseu. Prijatelj ga je čudno gledao, i zaustio je nešto da kaže, međutim Draco ga je ućutkao jednom pogledom ruke i ledenim pogledom. Blaise Zabini je slegnuo ramenima. Znao je kada treba ućutati, a ovo je bio jedan od takvih trenutaka. Blok sat Napitaka je prošao začuđujuće dobro, kao i ostatak dana. Čak cijeli dan nije pomislio na svoj strašni san, a to je bilo Dracovo privatno dostignuće. Spustio je pogled na svoj prazan tanjur i shvatio da je još uvijek gladan, međutim večera se bližila kraju, i morao se naći sa Grangerovom. „Blaise, vidimo se poslije. Moram ići,“ rekao je Blaiseu, ustajući od stola i ravnajući pelerinu. „U redu druže. Ne obećavam da ću te čekati,“ namignuo mu je Blaise, i glavom neznatno pokazao prema plavuši u dnu Slytherinskog stola koja je munjevito okrenula glavu i pocrvenila kada joj se pogled susreo sa hladnim sivim očima. Draco se nasmiješio i potapšao prijatelja po ramenu, a zatim ustao od stola i krenuo prema izlazu iz Velike Dvorane. Hermiona Granger ga je već čekala u Predvorju. Stajala je naslonjena na stubište, pogleda uperenog negdje neodređeno. Ruke su joj bile prekrižene na grudima, i u lijevoj ruci je odsutno vrtila štapić. Približio joj se sasvim blizu, i tek onda je postala svjesna njegovog prisustva. „Hoćemo li?,“ upitala ga je tiho, a on je samo kimnuo glavom. Što je drugo mogao? Noć je bila tiha i mirna. Ništa se nepredviđeno nije desilo, nikakvih problema nije bilo, ništa. Možda mu je baš to smetalo? Draco i Hermiona su patrolirali hodnicima, usput se susrećući sa drugim Prefektima. Grangerova ih je sve znala, a on se nije ni potrudio da zapamti njihova imena. Za svo vrijeme dok su zajedno patrolirali, tišina ih je obavijala. Nisu progovorili ni riječi jedno s drugim. A o čemu bi i mogli pričati? Koju su to oni zajedničku temu imali? Ne, previše je loše krvi tu između njih. Previše godina vrijeđanja, previše mržnje… bez ikakvog razloga. Zapravo, jednom je postojao razlog. Draco je bio čistokrvan; ona je bila bezjačkog porijekla. Kada odrastate kao Malfoy, nemoguće je oduprijeti se predrasudama koje su ukorijenjene u njegovoj porodici, stare skoro kao i porodično imanje. Sada, kada mu je otac u Azkabanu, Draco je osjećao kao da se napokon oslobodio. Napokon je mogao misliti svojom glavom, sada kad ga nitko nije tjerao ni na šta, kada mu nitko nije ispirao mozak, niti se imao koga bojati. Doista, neki od pristalica Lorda Voldemorta su još bili na slobodi, ali samo je pitanje vremena kada će ih novi Ministar Magije, Kingsley Shackelbot, sve pohvatati. Draco se mnogo puta pitao, da li je porijeklo zaista bitno? Da li to određuje kakav će netko čarobnjak biti… ili još bolje, kakav će netko čovjek biti? Nije znao odgovor. Mnogo je proturiječnosti tu bilo, a njegov um je bio preumoran. Nije mogao razmišljati pravilno, niti je mogao razabrati što je dobro, a što loše. Previše je godina bio bacan okolo kao igračka, previše je godina živio u strahu, previše je psihičkog i fizičkog mučenja istrpio… Istina je bila da mu je trebao odmor. „Malfoy?“ Tihi glas je dopro do njega, i shvatio je da je zastao. Okrenuo se prema njoj i susreo se sa njenim zabrinutim smeđim očima. „Jesi li dobro?“, upitala je, iskreno zabrinuta. „Naravno da sam dobro,“ nervozno joj je odgovorio. Vidio je da joj nije bilo pravo, ali nije se mogao sad i o tome brinuti. „U redu. Skoro je ponoć, mislim da je dosta za večeras. Laku noć,“ rekla je, a zatim se okrenula da ode. „Sačekaj.“ Stala je usred koraka i okrenula se prema njemu. „Otpratit ću te do Društvene.“ Gledala ga je par trenutaka, ispitivala, kao da traži nešto u njemu. Uzvraio joj je pogled. Nakon par trenutaka samo je kimnula i nastavila hodati. Sustigao ju je bez imalo muke, i sada su hodali jedno pokraj drugog. Večer je bila prohladna, a kameni zidovi i mračne sijenke koje su se protezale po hodnicima nisu atmosferu činile ugodnijom. Put do Gryffindorske Društvene su proveli u tišini. Kada su došli do portreta Debele Dame, Hermiona je zastala i okrenula se prema njemu. Pogledi su im se susreli; odjednom nije znao šta da očekuje. Baklje iznad njihovih glava su gorjele plamenim sjajem, i njihov odsjaj je igrao u njenim očima. „Laku noć, Draco,“ rekla je brzo, prije no što se snašao, i okrenula se i prošla kroz portret, usput mrmljajući lozinku koju on nije čuo. Ostao je stajati tu neko vrijeme, zbunjen, dok nije primjetio sumnjičavi pogled Debele Dame. Onda se okrenuo i otišao. Te noći, prije nego što se napokon prepustio raljama neizbježne strave, shvatio je nešto. Bio je to prvi put da ga je nazvala Draco. Chapter II - Making Me Laugh Zašto sam uopće progovarala? Zar nisam mogla ćutati? Zašto sam uopće pomislila da bi Draco Malfoy mogao biti zainteresiran za moja osjećanja… ? Hermione Granger nije mogla prestati proteklih par trenutaka. Sama činjenica da je bila sama u Perivoju sa Malfoyem izazivala je u njoj zbunjujuće emocije. Znala je da bi ga trebala mrziti; ta to je bio isti onaj Draco Malfoy koji ju je ponižavao godina; isti onaj Draco Malfoy koji ju je zvao „Mutnjakuša Granger“; on je bio Harryjev, Ronov i njen zakleti neprijatelj još od prve godine, ali… Hermiona je shvatila da je jednostavno nije briga. Znala je da bi ga trebala mrziti u trenutku iz dna duše, ali to nije bio slučaj. Bila je previše umorna da bi je bilo briga. Došli su do velikih hrastovih vrata koja su čuvala ulaz u Hogwarts. Hermiona se maglovito prisjećala da su bila uništena za vrijeme Posljednje Bitke, ali sada su stajala skoro kao nova. O nekadašnjoj sudbini mogla su posvjedočiti samo dva velika udubljenja na obje vratnice. Vjerojatno od udara divova, pomislila je Hermiona, i krenula otvoriti vrata. Međutim, Malfoy ju je prestigao i već je stajao kraj nje držeći joj vrata i čekajući da prođe. Zastala je na trenutak i pogledala ga. Blijedo lice mu je bilo bezizražajno, udaljeno, kao da je ta gesta koju je učinio bila mehanička – nešto što se uči od malena, kao Dobar Dan. Oči su im se susrele na trenutak; brzo je skrenula pogled, promrmljala zahvalu i prošla kroz vrata. Predvorje dvorca je bilo prazno, međutim u Velikoj Dvorani se čuo žamor stotina učenika koji su već sigurno uživali u gozbi. Hermiona je duboko uzdahnula, tek tada shvatajući koliko je gladna i koliko joj je hladno, i nastavila uz stube, dok ju je Draco pratio u stopu. Dok su se penjali uz stube, osjećala ga je iza sebe, nikada previše blizu, ali nikada ni dovoljno daleko da bi se osjećala ugodno. Hodao je dvije stube iza nje, ali tada su bili približne visine. Dosta je izrastao preko ljeta; nije ga vidjela od Voldemortovog poraza. Pomislila je na njegove roditelje; čula je da je Lucius Malfoy završio u Azkabanu, a o Narcissi Malfoy nije ništa znala. Pomislila je zatim na svoje roditelje, i na put u Australiju. Stresla se od nagle provale emocija koje su izazvala sjećanja. Bili su u napuštenom hodniku na drugom spratu, i kretali su se prema Ravnateljičinom uredu kada je ona neočekivano zastala. Smiri se, Hermiona. Sve će biti u redu. Možeš ti to… pomislila je, kada je osjetila nešto toplo na svojim ramenima. Osvrnula se i vidjela kako je Malfoy skinuo svoj džemper i ogrnuo ju njome. Koji vrag... ? Upitno ga je pogledala, kao da se pita je li on to stvarno uradio. Primjetio je taj njen pogled, i smrknuo se. „Znaš, Grangerova, možeš samo reći hvala i produžiti,“ rekao joj je, ponovno zajedljivo. „Hvala,“ odgovorila je tonom koji je mogao parirati njegovom, i nastavila je dalje. U hodniku su se čuli samo njihovi koraci, isprva u disharmoniji, ali kasnije sve više ritmični. Provukla je ruke kroz meki kašmir zelene boje sa tankim sivim apstraktnim linijama i zakopčala džemper. Uspout je neizbježno udahnula njegov miris – mirisao je prijatno muški, hladno aristokratski. Lijepo miriše, pomislila je, a zatim se prekorila u glavi i protresla svoju kuštravu kosu ne bi li uklonila svaku pomisao na mrsku joj osobu slijeva. Više joj nije bilo hladno, ali to nikada ne bi priznala naglas. Stigli su do kamenih vodoriga koje su čuvale ulaz u ravnateljev kabinet , a koje su bile raznesene nesretnim slučajem prije par mjeseci. Očigledno su bile popravljene. „Hermiona Granger i Draco Malfoy, ovdje smo da vidimo ravnateljicu, molim vas,“ rekla je Hermiona blago. Vodorige su kimnule glavama i odskočile sa svojim mjesta, otkrivajući im ulaz u kabinet. Prošli su kroz predvorje i Malfoy je zakucao na vrata, dva puta. „Uđite,“ čuo se glas iznutra. Malfoy je otvorio Hermioni vrata, i pustio je da uđe unutra. Prostorija je bila prostrana, baš onakva kakvom ju je Hermiona pamtila iz rijetkih dolazaka ravnatelju, i jedina promjena se ogledala u tome što su sada na zidovima visila dva nova portreta, jedan pored drugog. Albus Dumbledore i Severus Snape. Dumbledore se blago smiješio ispod svojih naočara u obliku polumjeseca, i Hermiona se zatekla kako se u isto vrijeme široko smiješi i pokušava zatomiti suze. Snape je samo usiljeno kimnuo glavom, a zatim prešao na Malfoya, i pogled mu se znatno smekšao. Za stolom je sjedila profesorica… ili kako će ju sada morati zvati, ravnateljica McGonagall. Izgledala je kao da ju je proteklo ljeto postaralo za bar petnaest godina. Sijeda kosa joj je bila svezana u oštru punđu, a naočare oštrih linija su joj se gnijezdile na vrhu nosa. „Ah, Gospođice Granger, Gospodine Malfoy, drago mi je što vas vidim. Sjedite,“ pokazala je neodređeno rukom na dvije fotelje ispred njenog stola. Hermiona je sjela na desnu, a Draco na lijevu stranu. Ravnateljica McGonagall je odložila pero kojim je do maloprije nešto pisala i pogledala ih oboje. „Kao prvo, želim vam reći ono što već znate, da ste vas dvoje odabrani da budete Glavni Prefekti ove godine. Čestitam.“ Hermiona je polako okrenula glavu i u nevjerici pogledala Malfoya. Nije znala da je on Glavni Prefekt, potpuno je smetnula s uma tu činjenicu. On ju je samo okrznuo pogledom, a zatim ga ponovno uperio pravo u McGonagallicu, koja je odlučila nastaviti. „Školska administracija je i ove godine odlučila da vam obezbijedi zasebne prostorije, međutim njihovo uređenje još nije završeno, stoga ćete se u njih moći useliti tek sljedeće sedmice. Kao Glavni Prefekti, dužni ste patrolirati hodnicima i pobrinuti se da svi budu u svojim krevetima do jedanaest sati, kao i postavljati primjer drugima. To je onaj tehnički dio. Ono što vas ja želim zamoliti, kao ravnateljica Hogwartsa, je da pomognete nastavnom kadru ohrabriti učenike da je sve u redu, i pomoći nam da se sve vrati u normalu.“ Hermiona je kimnula, shvaćajući. „Hvala vam. Sada produžite na gozbu, ceremonija Razvrstavanja samo što nije počela. I, umalo da zaboravim,“ rekla je, kada su njih dvoje već bili na vratima. „Sretna vam nova školska godina.“ „Hvala,“ došao je odgovor u isto vrijeme, a zatim su se vrata za njima zatvorila i nestali su. Profesorica McGonagall je podigla pogled prema portretima svojih prethodnika, Dumbledorea i Snapea. „Albuse, jesi li siguran da će oni to moći? Ne izgledaju mi baš pretjerano sretni zbog novosti, niti zbog cijele situacije?,“ upitala je. „Naravno, Minerva. Samo se smiri i posmatraj kako će se stvari dalje odvijati,“ odgovorio joj je Albus Dumbledore, i sklopio oči. „Oh, i Severuse… ne obrći očima,“ dodao je smiješeći se. Snapeov odgovor bilo je dostojanstveno ćutanje. U trenutku kada je ušla u Veliku Dvoranu, Hermioni se učinilo kao da je vrijeme stalo. Zapravo, nije to bilo vrijeme, nego zvuk. Buka u Dvorani se utišala u trenutku kada su vrata zaškripala dok ih je Draco otvarao. (Da, ponovno joj je otvorio vrata, kao da je to neki ritual, ili stvar navike.) Svi glasovi su utihnuli istog trenutka, i činilo se kao da cijela Dvorana gleda u njihovom pravcu. Hermiona je odjednom osjetila da se crveni. Okrenula se prema Malfoyu i tiho promucala jedno „Zbogom“, a zatim se okrenula i odmarširala prema Harryju, Ronu i Ginny ne sačekavši njegov odgovor, praćena pogledom cijele Dvorane. Zadihana je sjela na mjesto koje joj je Ginny oslobodila. „Što je to bilo, Hermiona?“, Harry ju je tiho upitao. „Gdje si bila sa Malfoyem?“ Prije no što mu je išta uspjela odgovoriti, do nje je dopro Ronov ponešto ljutit glas. „I zašto nosiš njegov glupi Slytherinski džemper?“ Hermiona je pogledala prema dolje i sjetila se da nosi njegov džemper. Shvatila je zašto su ju svi onako gledali, i ponovno se zacrvenila. Međutim, baš kad je zaustila da im odgovori, McGonagallica je ustala, i ona je ponovno zatvorila usta. Za vrijeme ceremonije Razvrstavanja Hermiona se isključila. Tek kada se hrana pojavila na stolu uključila se u razgovor, i prijateljima objasnila cijelu situaciju. Ron i Harry nisu bili nimalo sretni što će ona živjeti sa Malfoyem, ali Ginny joj se ohrabrujuće nasmiješila i rekla da ne brine, i da je sigurna da neće biti tako strašno. McGonagallica je napokon dala znak da mogu ići, i Hermiona je ustala. Kao Glavna Prefektica, trebala je pokazivati put prvašićima, ali odlučila je da tu dužnost večeras mogu preuzeti Prefekti. Stajala je sa Ginny, čekajući da se Velika Dvorana napokon isprazni, kad je spazila Malfoya koji je stajao sa Blaiseom Zabinijem blizu Slytherinskog stola i očigledno imao istu namjeru kao i ona. „Sačekaj me ovdje,“ promrmljala je Ginny, i krenula prema njemu. Primjetio ju je, i obrve su mu se izvile, kao da postavljaju pitanje. „Malfoy,“ rekla je kada mu se približila dovoljno blizu. „Zabini,“ kimnula mu je glavom, na šta je on odgovorio istom, ponešto ukočenom gestom. „Što želiš, Grangerova?“, upitao ju je Malfoy. „Moram ti vratiti džemper,“ rekla je, usput posežući za prvim gumbom u nizu, da bi ga otkopčala, međutim on ju je zaustavio tako što je pružio svoju ruku i uhvatio njenu. Pogledala ga je zaprepašćeno, prisjećajući se njegovih prijašnjih izjava… Ne diraj me, Mutnjakušo, ne želim da mi uprljaš pelerinu… prljava Mutnjakušo, ne bi se usudila da me dotakneš… Primjera je bilo bezbroj. Primjetio je njezin izraz lica, i brzo ju pustio. „Ne brini se Grangerova. Koliko god da bih volio da se skineš sada, definitivno ima previše ljudi oko nas. Naravno, to će se promjeniti kada se uselimo u naš privatni apartman.“ Nije znala da li da se nasmije ili da ga ošamari. Stoga se prvo nasmijala, a zatim ga ošamarila. „Platit ćeš mi za ovo, Grangerova!“, zaurlao je, držeći dlan na crvenom obrazu. „Samo se nadaj Malfoy,“ rekla mu je smijući se, odlazeći do zapanjene Ginny. Osjećala se… začuđujuće dobro. Chapter I - Regrets And Broken Hearts  Hermiona Granger Magla se spuštala niz krošnje drveća, krovove kuća i sve objekte na putu, tako da se više skoro ništa nije moglo vidjeti. Od jasnih linija sada su ostali samo zamagljeni obrisi, koji su pridonijeli utisku da se vraćaju u zemlju snova, stvare i užasa i posve nejasnih stvari. Svjetlo u kupeu se upalilo i Hermiona je uzdahnula. Ponovno se vraćamo u Hogwarts, pomislila je. Ali što nas čeka tamo? U suštini, znala je što ih čeka. Razorena slika njihovog djetinjstva - obrisi jedinog mjesta gdje su bili sigurni, gdje ih Lord Voldemort nije mogao dosegnuti. Jedino mjesto gdje se ona osjećala kao da pripada, kao da ju ljudi razumiju. Jedino mjesto gdje je imala prijatelje, prijatelje s kojima nije morala brinuti o tome šta govori, i hoće li ispasti previše pametna, i profesore koji su ju uvažavali. A onda su joj i to oduzeli. "Hej, Hermiona, razvedri se!," uzviknuo je Ron, podižući glavu sa partije Eksplozivnog Puc - Puca koju su igrali on i Neville. S njegove strane sjedila je Ginny, a pored nje, nasuprot Hermione, Harry. Luna je sjedila kraj Nevilla i čitala najnoviji Odgonetač. Prisilila je sebe da se nasmiješi Ronu, a zatim se okrenula prema Harryju. Pogled u bistro zelenim očima joj je govorio da on shvata što ona misli, da shvata ono što se u njoj odvija. Ništa više neće biti isto. Ponovno je uzdahnula i okrenula se prema prozoru, pokušavajući kroz maglu i mrak nazrijeti obrise mjesta koje je nekada nazivala domom.  Draco Malfoy Šta se dogodilo sa ovim mjestom?, pomislio je Draco Malfoy stojeći sa mnoštvom drugih učenika ispred velikih hrastovih vrata. Podigao je pogled prema nebu. Tamno sivi oblaci su se skupljali iznad Hogwartsa, mjesta koje se nekada moglo zvati dvorcem, ali je sada više ličilo na jednu od onih bezjačkih olupina iz trinestog stoljeća. Crne kule koje su se pružale prema nebu su bile oronule, iako su izgledale mnogo bolje nego zadnji put kada je bio tu. Posljednja bitka. Stresao se na tu pomisao. Sjetio se leševa, sjetio se užasa i straha koji je osjećao tih zadnjih mjeseci, i ponovno zadrhtao. U tom trenutku, netko ga je udario otpozada. Nije se okrenuo, računajući da će Crabbe i Goyle to srediti... a onda je shvatio da je Crabbe mrtav, a da je Goyle u bjekstvu sa svojim roditeljima, Smrtonošama koji nisu prihvatili da je Voldemortov pad konačan. Bio je sam. Nije mogao dopustiti da ga to obeshrabri, stoga je ispravio ramena, na lice stavio poznati Malfoyevski osmijeh i okrenuo se da se suoči sa svijetom. Međutim, iza njega je stajala osoba koju nije očekivao vidjeti. Hermiona Granger. Jedna obrva mu se podigla u zrak, u znaku pitanja. Stajala je ispred njega još uvijek obučena u bezjačku odjeću, plave pantalone i sivu vestu, dok joj se neukrotiva griva smeđe kose vijorila i mrsila na vjetru. Bila je ista kao i prije par mjeseci, kada su se zadnji put vidjeli. Bar tako je on mislio. ”Malfoy,” kimnula je glavom. ”Granger,” otpozdravio je, donekle usiljeno. ”Što želiš?,” upitao je, nimalo ljubazno. ”Profesorica McGonagall zahtijeva da dođeš na poseban sastanak, prije ceremonije razvrstavanja i gozbe, iz meni posve nepoznatih razloga,” odgovorila je, pomalo ljutito, i okrenula se. Napravila je dva koraka kroz gomilu, a onda, vidjevši da ju on ne prati, okrenula se. ”Malfoy, molim te kreni.” Zvučala je tako umorno, da se Draco ugrizao za jezik da joj ne odgovori nekom opaskom i samo krenuo za njom. To je bilo jako neobično za njega, ali ni on više nije isti kao nekada. Istina je da je bio umoran. Umoran i uplašen. Bojao se svega toga, bojao se pve prekretnice u životu više nego što se nekada bojao Gospodara Tame.. ili je možda taj strah bio tako davno, i tako različit, da ga je već zaboravio i podcijenio? Hodao je za Grangerovom, koja ga je vodila kroz gomilu ljudi, u nepoznatom pravcu. Nakon par minuta probijanja kroz gomilu koja je išla u suprotnom smijeru, uzašli su iz gužve i našli se na čistini. Grangerova ga je povela okolnim putem do dvorca, i dalje se ne osvrćući. Graja i žamor gomile su zamrli, i jedine osobe u Perivoju su bili njih dvoje, a vjetar je i dalje duvao i mrsio njenu kosu. Obišli su oko Jezera i približavali se Hagridovoj kolibi. Kad su bili na dvadeset koraka od nje, Hermione je posve neočekivano zastala. Draco, koji je išao spuštene glave, ravnajući se samo po zvuku njenih koraka, nije to očekivao; ne znajući da je stala, nastavio je hodati dok im se tijela nisu sudarila. Udar je Hermionu skoro oborio s nogu, međutim Draco ju je uhvatio za ramena prije nego što je pala. ”Grangerova, što kojeg vraga izvodiš?” upitao ju je, usput sklanjajući svoje ruke sa njenih ramena. Podigao je pogled i primjetio kako ona samo stoji i gleda u Hagridovu kolibu. Niz obraz joj se slivala jedna suza. Draco Malfoy nije volio suze. Previše je puta viđao svoju mamu kako plače. ”Nije li čudno... kako sada sve izgleda... mračnije?” Glas je došao tako tiho, da nije bio siguran je li doista njemu govorila, ili je pričala sama sa sobom. Prije nego što se mogao zaustaviti, riječi su izletile. “Naravno da je mračnije Grangerova, pa pada mrak!”, rekao je zajedljivo. Okrenula se prema njemu, usput brišući suzu sa obraza, i pogledala ga prezrivo, kao da mu želi reći Ma što ti znaš?, a onda nastavila dalje bez ijedne riječi, potpuno ga ignorišući. Mentalno se prekorio zbog svojih riječi, ali nije to bilo nešto što je mogao kontrolisati – sarkazam mu je dolazio nesvjesno, moglo bi se čak reći prirodno. Htio je ispraviti svoju grešku, reći joj da zna što želi reći, da razumije čak i više nego što ona misli; da sada, kada mu je otac u Azkabanu, a majka sama kod kuće sa svojim bolom i tugom, osjeća kao da nikamo ne pripada; da sada nema nikakav cilj pred sobom, ili motiv da ga tjera da ide dalje, a Hogwarts... Hogwarts mu nikada nije bio dom, (zapravo nije postojalo mjesto na svijetu koje je on zvao domom) a posebno ne sada kada je od pređašnjeg sjaja Hogwartsa, Škole Za Vještice I Čarobnjake ostala samo blijeda sjena. Htio joj je sve to reći, ali u posljednjem trenutku je zaustavio ruku koju je već ispružio da je zaustavi i ugrizao se za jezik, i ćuteći nastavio dalje za njom preko Perivoja, dok je noć bivala sve tamnija i zlokobnija. Oko njih se čulo samo zavijanje hladnog vjetra, koji kao da je sebi zadao zadatak da skine sa krošanja drveća svaki list. Sudeći po buci koja je dopirala od Zabranjene Šume – to bi mu moglo i uspjeti. |
